Jetra je veliki organ i značajna količina jetrenog tkiva mora biti oštećena prije nego što osoba doživi simptome bolesti. Simptomi također mogu ovisiti o vrsti bolesti jetre. Kada se simptomi pojave, mogu uključivati:
Tretmani koji se koriste u bolesnika s PBC-om mogu se podijeliti na:
Uništavanje žučnih vodova u PBC-u dovodi do zadržavanja određenih toksičnih žučnih kiselina u stanicama jetre (hepatocitima). Vjeruje se da te otrovne žučne kiseline uzrokuju smrt hepatocita i postupni gubitak funkcije jetre. Ursodeoksikolna kiselina (UDCA je skraćenica za ovaj kemijski naziv) je prirodna žučna kiselina koju u malim količinama proizvode normalni hepatociti. UDCA je dostupna za propisivanje kao ursodiol (Urso-250, Actigal i generički pripravci). Kada se uzima oralno, UCDA se apsorbira iz crijeva, preuzima i obrađuje hepatocitima, te se u žuči transportira natrag u crijevo. UDCA ima najmanje četiri korisna učinka na PBC:
Četiri velika klinička ispitivanja uspoređivala su učinkovitost i sigurnost UDCA s onom neaktivnog lijeka (placebo). Ova kontrolirana ispitivanja provedena su i kod simptomatskih i asimptomatskih pacijenata sa spektrom abnormalnosti (patologije) tkiva na njihovim biopsijama jetre, u rasponu od rane bolesti do ciroze. Liječenje UDCA dovelo je do poboljšanja abnormalnosti jetrenih krvnih pretraga, značajno smanjivši povišene razine bilirubina, alkalne fosfataze, gama-glutamil transferaze (GGT) i kolesterola. UDCA, međutim, nije poboljšala umor niti spriječila ili poboljšala osteoporozu, a imala je različit učinak na svrbež. Tri od četiri ispitivanja koristila su sličnu dozu UDCA (13-15 mg po kg tjelesne težine dnevno) i kombinirana su za analizu ukupno 548 pacijenata.
Rezultati kombinirane analize pokazali su da UDCA značajno povećava preživljenje nakon do 4 godine terapije, bez potrebe za transplantacijom jetre. Četvrta velika studija koristila je nižu dozu UDCA (10 do 12 mg po kg dnevno). Rezultati ove studije donekle su se razlikovali od rezultata druge tri studije. Ovaj je pokazao korist liječenja UDCA prvenstveno u bolesnika s razinom bilirubina manjom od 2 mg/dL. Međutim, tri druge studije, analizirane same ili kombinirane, nisu potvrdile ovo zapažanje o bilirubinu. Zapravo, svaka od tih studija pokazala je korist za pacijente s uznapredovalom bolešću i povišenom razinom bilirubina. Nadalje, UDCA je smanjila razvoj portalne hipertenzije. Važno je napomenuti da, unatoč očitim prednostima, liječenje UDCA prvenstveno usporava napredovanje i ne liječi PBC.
Svi bolesnici s PBC-om koji imaju abnormalne jetrene testove, neovisno o stadiju biopsije jetre ili fazi prirodnog napredovanja bolesti, vjerojatno bi trebali biti liječeni UDCA. Doza bi obično trebala biti između 13 i 15 mg po kg tjelesne težine dnevno. Bolesnici mogu uzimati UDCA kao pojedinačnu ili podijeljenu dozu bez utjecaja na njezine kliničke prednosti. UDCA je vrlo sigurna za dugotrajnu upotrebu. Primarna nuspojava je proljev, koji je posljedica neuspjeha apsorpcije cjelokupne UDCA iz crijeva. Bolesnici koji imaju proljev mogu češće uzimati manje doze, pokušavajući održati preporučenu ukupnu dnevnu dozu. S druge strane, pacijenti koji nemaju proljev mogu pokušati uzeti veće količine po dozi, s ciljem uzimanja samo jedne doze (opet, preporučene ukupne doze) dnevno prije spavanja.
Kolhicin, lijek koji smanjuje upalu i ožiljke, prvenstveno se koristio za liječenje artritisa uzrokovanog gihtom. Tri randomizirana, kontrolirana ispitivanja u PBC-u pokazala su da je kolhicin, u usporedbi s placebom, umjereno usporio napredovanje abnormalnih krvnih pretraga, ali nije smanjio simptome niti spriječio napredovanje patologije jetre (anomalije tkiva na biopsiji). Jedno od ispitivanja je zapravo sugeriralo da kolhicin poboljšava preživljavanje. Taj dojam boljeg preživljavanja s kolhicinom, međutim, nije potkrijepljen. Zapravo, čini se da je naizgled poboljšano preživljenje posljedica neočekivano visoke stope smrtnosti (smrtnosti) među pacijentima koji su primali neaktivni lijek u toj studiji. Prednosti kolhicina su toliko male da se rijetko preporuča.
Imunosupresivni lijekovi, na primjer, kortikosteroidi, azatioprin, ciklosporin (Sandimmune, Neoral, Gengraf) i metotreksat (Rheumatrex, Trexall) suzbijaju imunološke reakcije. Ovi lijekovi su teoretski atraktivni agensi za liječenje PBC-a, na temelju koncepta da se radi o autoimunoj bolesti. Nekoliko randomiziranih kontroliranih studija testiralo je imunosupresivne lijekove na PBC. Međutim, nijedna od ovih studija nije pokazala produljeno preživljavanje pacijenata.
Kortikosteroidi, na primjer, prednizon, prednizolon i budezonid (Entocort) inhibiraju pokretanje imunoloških odgovora, uključujući one početne odgovore potrebne za perpetuaciju autoimunih reakcija. Provedeno je randomizirano (liječenje je dodijeljeno slučajno) kontrolirano ispitivanje uspoređujući placebo s niskom dozom prednizolona u razdoblju od 3 godine. Ova studija je pokazala da je prednizolon poboljšao funkciju jetre i nije značajno povećao stopu stanjivanja ili demineralizacije kostiju. (Osteoporoza je potencijalna nuspojava steroida). Drugo randomizirano ispitivanje uspoređivalo je UDCA i placebo s UDCA i prednizolonom u bolesnika s ranim stadijima PBC. Iako je poboljšanje funkcije jetre bilo slično za obje skupine, samo je kombinacija UDCA i prednizolona dovela do značajnog poboljšanja biopsije jetre.
Važno je napomenuti da su glavne prednosti kortikosteroida uočene u bolesnika s ranim faze bolesti na biopsiji jetre. Ipak, ti tretmani nisu rezultirali potpunom remisijom ili izlječenjem. Štoviše, ni veličina ni trajanje ovih ispitivanja nisu bili dovoljni za određivanje učinka na preživljavanje bez transplantacije jetre. Sukladno tome, potrebno je više podataka kako bi se potvrdila korist i sigurnost u PBC steroida samih ili u kombinaciji s UDCA. Ipak, ove su studije opovrgnule raniju ideju da bi kortikosteroidi uzrokovali brzo napredovanje osteoporoze bolesti kostiju u bolesnika s PBC-om.
Budezonid je steroid koji se brže obrađuje (metabolizira) u jetri i stoga bi vjerojatno bio manje štetan za kosti od drugih steroida. Ovaj lijek je proučavan na odabranim pacijentima s PBC-om koji su imali suboptimalne (manje nego povoljne) odgovore na UDCA. Nažalost, budezonid je bio neučinkovit u ovoj skupini. Zapravo je značajno pogoršao osteoporozu i nije spriječio napredovanje PBC-a. Nasuprot tome, randomizirano ispitivanje koje je uspoređivalo UDCA i placebo s kombinacijom budezonida i UDCA pokazalo je da je kombinacija učinkovitija, dok je stanjivanje kostiju (gubitak mineralne gustoće) bilo usporedivo u dvije skupine. Ali ovdje je opet potrebno više podataka kako bi se potvrdila korist i sigurnost ove kombinacije.
Imuran sprječava proizvodnju novih limfocita (bijelih krvnih stanica koje sudjeluju u imunološkim odgovorima) blokiranjem diobe (reprodukcije) stanica limfocita. Posljedica ovog djelovanja je smanjenje broja novih upalnih stanica koje ulaze u mjesta upale. Velika studija koja je uspoređivala učinak azatioprina s neaktivnim lijekom (placebo) u 248 pacijenata s PBC, međutim, nije pokazala nikakvu korist. Zbog toga se ovaj lijek trenutno ne preporučuje za primjenu kod pacijenata s PBC izvan protokola istraživanja.
Ciklosporin je snažan imunosupresivni lijek, ciklosporin (Sandimmune, Neoral, Gengraf) se prvenstveno koristi za sprječavanje odbacivanja presađenih organa. Lijek sprječava proizvodnju važnog signala potrebnog za podjelu (reproduciranje) limfocita i stvaranje upale. Velika studija od 349 pacijenata s PBC, uspoređujući ciklosporin s neaktivnim lijekom, pokazala je određenu korist od ciklosporina. Međutim, učestalost nuspojava visokog krvnog tlaka i smanjene funkcije bubrega čini ovaj lijek neprihvatljivim za dugotrajnu primjenu.
Metotreksat istovremeno potiskuje imunološki sustav i sprječava diobu stanica. Ovaj lijek se uspješno koristi kod teškog reumatoidnog artritisa i imunološke kožne bolesti zvane psorijaza. Početna ograničena ispitivanja u bolesnika s PBC-om nisu pokazala korist, a ozbiljne nuspojave uključivale su ulceracije u ustima, gubitak kose i upalu pluća. Dodatno, preliminarna izvješća o randomiziranim, kontroliranim ispitivanjima terapije PBC metotreksatom u Europi zabilježila su veću stopu oblika upale pluća koja ostavlja ožiljke na plućima od očekivane. Štoviše, nedavno objavljeno randomizirano, kontrolirano ispitivanje niske doze metotreksata u PBC pokazalo je ozbiljnu toksičnost tijekom šestogodišnjeg razdoblja. Trenutno je u tijeku veliko ispitivanje u Sjedinjenim Državama koje uspoređuje samo UDCA s kombinacijom UDCA i metotreksata. Trenutačno je prerano preporučiti upotrebu metotreksata za liječenje PBC-a izvan kliničkih ispitivanja.
Ocaliva je odobrila FDA u svibnju 2016. za liječenje PBC-a u kombinaciji s ursodeoksikolnom kiselinom (UDCA) u odraslih s neadekvatnim odgovorom ili netolerantnim na UDCA, ili kao pojedinačna terapija u odraslih koji ne mogu tolerirati UDCA. Kod takvih pacijenata, gotovo 50% je pokazalo poboljšanje jetrenih testova. Najčešća nuspojava je svrbež, uočen u preko 50% bolesnika. Najčešće nuspojave uključuju umor, bol i nelagodu u trbuhu, bol u zglobovima, bol u srednjem dijelu grla, vrtoglavicu, zatvor i svrbež.
Kolestiramin je lijek koji se uzima oralno i ne apsorbira se u crijevima. Lijek se veže (veže) na tvari u crijevima, uključujući i one koje dolaze iz žuči, a zatim ih uklanja iz tijela u pražnjenje crijeva. Vjerojatno je kolestiramin od pomoći jer veže žučne kiseline i neidentificirane tvari koje uzrokuju svrbež nakon što se apsorbiraju iz crijeva u krvotok. Kolestiramin je najučinkovitija terapija za većinu pacijenata s kolestatičnim svrbežom. Za optimalne učinke kolestiramin treba uzimati uz obroke kada je protok žuči u crijeva najveći. Bolesnicima sa žučnim mjehurima preporuča se nešto veća doza uz doručak jer se u to vrijeme oslobađa žuč koja je preko noći pohranjena u žučnom mjehuru.
Važno je napomenuti da se kolestiramin također može vezati za lijekove. Stoga je važno da se drugi lijekovi uzimaju jedan sat prije ili dva sata nakon kolestiramina. Uobičajena doza je 8 grama uz doručak, 4 grama uz ručak i 4 grama uz večeru. Kolestiramin se ne otapa dobro u tekućinama i često je pjeskav dok se proguta. Međutim, miješanje u gazirana pića može smanjiti ovaj problem.
Glavna nuspojava kolestiramina je zatvor. Zatvor se javlja jer lijek veže žučne kiseline koje bi inače učinile dostupnim više vode u debelom crijevu kako bi omekšale stolicu. Nuspojave ciklosporina uključuju:
Još jedan lijek koji veže žučnu kiselinu koji se može pokušati ublažiti svrbež je kolestipol (Colestid).
U početku je otkriveno da antibiotik, rifampin (Rifidin) popravlja svrbež zbog kolestaze, zapravo slučajno. Zatim, studija pacijenata s PBC-om koja je uključivala križanje između rifampina i neaktivnog spoja (placebo) pokazala je da rifampin smanjuje svrbež u dozi od 150 mg uzetoj dva ili tri puta dnevno. Ovaj lijek može proći i do mjesec dana da bude učinkovit, ali ne bi trebao trajati dulje. Stoga, ako lijek nije učinkovit nakon mjesec dana, treba ga prekinuti. Nemaju svi pacijenti s PBC-om koristi od ovog lijeka.
Način na koji rifampin djeluje slabo je shvaćen. Može inducirati biokemijske putove u hepatocitima koji teoretski mogu promijeniti okruženje žučne kiseline unutar tih stanica. Nuspojave rifampina uključuju povišenje bilirubina, tamni urin, hepatitis (rjeđe), smanjen broj krvnih pločica (malih elemenata koji pomažu u zaustavljanju krvarenja s površine posjekotine) i oštećenje bubrega.
Činjenica da neki pacijenti koji primaju opijatske narkotike (kao što je morfij) razvijaju svrbež dovela je do hipoteze da svrbež u kolestazi može biti uzrokovan prirodnim opijatima tijela, zvanim endorfini. Kako bi se testirala ova hipoteza, pacijenti s PBC-om koji su imali svrbež liječeni su oralnim lijekom nalmefenom, antagonistom (djeluje protiv ili blokira djelovanje) opijata. Svrab se popravio tijekom 9 mjeseci. Neki pacijenti liječeni opijatskim antagonistom, međutim, razvili su vrlo neugodne simptome odvikavanja od opijata kada su im prirodni endorfini bili inhibirani. Stoga ovaj lijek nije prikladan za dugotrajnu primjenu u PBC. Kontrolirana studija koja je uspoređivala intravenski opijatski antagonist zvan nalokson (Narcan) s neaktivnim intravenskim tekućinama pokazala je da nalokson poboljšava svrbež u pacijenata s PBC. Budući da se mora davati intravenozno, nalokson je također neprikladan za dugotrajnu primjenu.
Nedavno je oralni opijatski antagonist, naltrekson (Revia), testiran u malom, randomiziranom, kontroliranom ispitivanju kod pacijenata s PBC-om sa svrbežom. Poboljšao je svrbež u 50% pacijenata i nije izazvao simptome ustezanja opijata. Naltrekson je također poboljšao simptome umora i depresije, vjerojatno vraćajući sposobnost spavanja noću kada je svrbež najjači. Međutim, potrebne su buduće studije kako bi se procijenila njegova sigurnost, koliko dugo se može davati i hoće li pacijenti na kraju postati neodgovorni (otporni) na njegove učinke.
U nekontroliranim studijama, pacijenti s PBC-om koji su imali jak svrbež podvrgnuti su postupku koji se naziva plazmafereza. (Nekontrolirane studije su studije u kojima se liječenje ne uspoređuje uz druge tretmane ili placebo.) U ovom postupku krv se uklanja iz tijela, a tekućina (nazvana plazma) krvi se odvaja od krvnih stanica i trombocita. Plazma se zatim perkolira kroz kolonu koja sadrži aktivni ugljen. Konačno, plazma se ponovno miješa s krvnim stanicama i vraća intravenozno pacijentu. Ideja je da bi ugljen uklonio neki spoj ili spojeve (još nepoznate) iz plazme koji su uzrokovali svrbež. Anegdotski, mnogi pacijenti su imali olakšanje od svrbeža u razdobljima u rasponu od dana do mjeseci. Međutim, nisu provedena kontrolirana ispitivanja (u usporedbi s drugim tretmanima ili placebom). Stoga se ovaj postupak još uvijek smatra eksperimentalnim i ne koristi se često.
Još nije jasno mogu li uobičajeno preporučene terapije za osteoporozu na zadovoljavajući način liječiti ili spriječiti osteoporozu u bolesnika s PBC-om. Međutim, ima smisla osigurati adekvatan kalcij i vitamin D u prehrani. Vitamin D je potreban za apsorpciju kalcija iz crijeva. Adekvatne količine kalcija mogu se unijeti jedući mliječne proizvode kao što su mlijeko ili jogurt ili nadopuniti prehranu s 1000 do 1500 mg kalcijevog karbonata. Kalcijev karbonat, pripremljen od školjki kamenica u prahu, može se kupiti u slobodnoj prodaji. Obično je dodatni vitamin D sadržan u dnevnom multivitaminu dovoljan da zadovolji dnevne potrebe. Izloženost kože sunčevoj svjetlosti također povećava proizvodnju vitamina D u tijelu.
Za žene u postmenopauzi s PBC-om, hormonska nadomjesna terapija estrogenom može smanjiti rizik od osteoporoze. Estrogen, dostupan u oralnom obliku ili kao flaster koji omogućuje apsorpciju estrogena kroz kožu, siguran je za žene s PBC-om. Imajte na umu, međutim, da postoji kontroverza o korištenju nadomjesne terapije estrogenom u žena u postmenopauzi koje su imale rak dojke, zbog mogućeg rizika od ponovnog nastanka raka. There is also concern about prolonged use of estrogens with progestin in increasing the risk of coronary heart diseases, strokes, and pulmonary embolism in healthy menopausal women. Therefore, whether to use estrogen or not should be individualized after consulting one's doctor. Another alternative to estrogen to protect bone density in patients with PBC is the bisphosphonates, which are FDA-approved drugs for the prevention of osteoporosis. Too few studies have been performed using other drugs (for example, fluoride or calcitonin) for osteoporosis to recommend their use in PBC.
Elevated levels of cholesterol in the blood are common in patients with PBC, and xanthomas (fatty deposits that appear as yellowish firm nodules in the skin) occur in about 25% of those patients with elevated cholesterol. Diets with low cholesterol content do not consistently lower serum cholesterol in these patients, because production of cholesterol by the liver is stimulated in patients with PBC. Cholestyramine, the oral medication that is often used to treat itching, can, at the same time, reduce the levels of serum cholesterol to a modest degree.
Clofibrate (Atromid) should not be used for treating elevated serum cholesterol in PBC because it elevates (rather than lowers) the cholesterol levels in these patients. Moreover, this drug may worsen xanthomas and cause formation of gallstones containing cholesterol. Two studies indicate that UDCA therapy significantly reduces serum levels of cholesterol and is recommended for use in patients with xanthomas. A new class of drugs called statins inhibits formation of cholesterol and, to a lesser degree, triglycerides. The safety and effectiveness of the statins, however, have not been adequately studied in PBC. One of the common side effects of statins is liver injury. Thus, their use in a person with liver disease requires careful monitoring by a physician.
Reduction of dietary fat is the treatment of choice for fat malabsorption (poor absorption of fat in the gut). The idea is that if the dietary intake of fat is decreased, more of this fat will be absorbed. The goal of the low-fat diet would be to alleviate the diarrhea caused by the fat malabsorption, while still providing enough fat for adequate nutrition. If this diet does not help, a supplement of special fats called medium-chain triglycerides (MCT) can be ingested. MCT can replace as much as 60% of the calories provided by ordinary dietary fat, which is mostly long-chain triglycerides. MCT is a special type of fat preparation that does not require bile acids for its absorption and is actually absorbed more easily than the usual dietary fat. As noted earlier, PBC patients with malabsorption of fat should also be tested for celiac sprue.
It is recommended that patients with PBC take a multivitamin supplement without minerals to increase the dietary intake of fat-soluble vitamins. If the quantities of bile acids flowing through the bile ducts to the gut are marginal, intestinal absorption of the fat-soluble vitamins may not be adequate, even with supplements. Two strategies exist for this situation. First, patients can take Liqui-E with meals. Liqui-E is an over-the-counter liquid preparation of vitamin E that also increases the absorption of other fat-soluble vitamins in the diet or in multivitamin preparations. Second, the fat-soluble vitamins A and K can be given by injection into the muscle once a month. Remember, however, that women who might become pregnant, should not receive injections of vitamin A, because it can cause birth defects.
Retention of salt and water can lead to swelling of the ankles and legs (edema) or abdomen (ascites) in patients with cirrhosis. Diuretics are medications that work in the kidneys to combat retention of fluid by eliminating salt and water into the urine. A combination of the diuretics spironolactone (Aldactone) and furosemide (Lasix) can reduce or eliminate the swelling in most people. During treatment with diuretics, it is important to monitor kidney function by measuring serum levels of blood urea nitrogen (BUN) and creatinine to determine if the doses of the diuretics are safe. Sometimes, when the diuretics do not work, a long needle is used to draw out the fluid directly from the abdomen (a procedure called paracentesis).
If large varices (distended veins) develop in the esophagus or upper stomach or any episodes of bleeding from varices have occurred, physicians should consider specific therapy for the varices. Treatment with propranolol (Inderal), a drug in a class called beta-blockers, is effective in preventing initial bleeding or rebleeding from varices in patients with cirrhosis. This drug, however, has not been proven to prevent bleeding in patients with portal hypertension who do not have cirrhosis.
Other methods are available to prevent or treat varices. These methods include:
PBC patients with an abnormal sleep cycle, impaired thinking, odd behavior, or other signs of hepatic encephalopathy usually should be treated with a low protein diet and oral lactulose. Dietary protein is restricted because it is a source of the toxic compounds present in hepatic encephalopathy. The lactulose, which is a liquid medication, traps the toxic compounds in the colon. Consequently, they cannot be absorbed into the bloodstream and cause the symptoms of encephalopathy. To be sure that adequate lactulose is present in the colon at all times, the patient should adjust the dose to produce 2 to 3 semiformed bowel movements a day. If symptoms of encephalopathy persist, the oral antibiotics, such as rifaximin, can be added to the treatment regimen.
The blood filtration function of an enlarged spleen usually results in only mild reductions of red blood cells (anemia), white blood cells (leukopenia) and platelets (thrombocytopenia) that do not require treatment. Severe anemia, however, may require blood transfusions or treatment with erythropoietin or epoetin alfa (Epogen, Procrit), a hormone that stimulates production of red blood cells. If the numbers of white blood cells are severely reduced, another hormonal drug, called granulocyte-colony stimulating factor (G-CSF) is available to increase the white blood cells. An example of an available G-CSF drug is filgrastim (Neupogen).
No FDA-approved medication is available yet to increase the number of platelets. As a necessary precaution, patients with low platelets should not use aspirin or other non-steroidal anti-inflammatory drugs (NSAIDS) since these drugs can hinder the function of platelets. If a low number of platelets is associated with significant bleeding, transfusions of platelets usually should be given. Surgical removal of the spleen (called splenectomy) should be avoided, if possible, because of the risk of excessive bleeding during the operation and the risk of anesthesia in advanced liver disease.
Dry eyes: For chronically dry eyes, use artificial tears containing methylcellulose without preservatives. These artificial tears can prevent the complications of dry eyes, such as ulcers of the cornea.
Dry mouth: Patients with dry mouth have a reduced amount of watery saliva but maintain production of thick saliva. Chewing gum or sucking on a small object can stimulate more watery saliva. Others may need to moisten the mouth with fluids. It is imperative that all patients with dry mouth take adequate amounts of fluids to help with swallowing during meals or when taking oral medications. It is also recommended that these patients have frequent dental appointments to check for cavities.
Dry vagina: Lubricating jelly is suggested to prevent painful sexual intercourse. If a woman is postmenopausal, estrogen creams are also recommended to improve the function of the cells lining the vagina.
PBC patients with Raynaud's phenomenon should restrict exposure to the cold. They can wear warm clothing, gloves, and shoes when they must be in cold environments. Some patients find that using gloves also helps avoid problems when they handle ice-cold articles, for example frozen food packages and cold cans of soda. All patients with Raynaud's phenomenon should stop smoking cigarettes because smoking causes reduced blood flow in the blood vessels of the hands and feet. Drugs called calcium channel blockers help the symptoms in the hands and feet of some patients. At the same time, unfortunately, however, these drugs may worsen swallowing difficulties associated with scleroderma.
Skin tightening, calcification, or telangiectasia: There is no known therapy to prevent or reverse skin tightening, calcium deposits, or telangiectasias in patients with scleroderma.
Swallowing problems and heartburn: As previously mentioned, patients with scleroderma may experience heartburn or difficulty swallowing. It is recommended that patients with these symptoms or other evidence of scleroderma or the CREST syndrome:
Cholesterol gallstones may be prevented by the UDCA used for the long-term treatment of the PBC itself. (UDCA taken orally can actually dissolve cholesterol gallstones in a minority of patients.) No treatment is necessary for patients who have gallstones that are not causing symptoms. These patients should usually just be observed because they will probably never develop symptoms from their gallstones.
An operation (cholecystectomy) to remove the gallbladder and its gallstones should be considered if the gallstones have been causing symptoms. These symptoms ordinarily are bouts of rather characteristic abdominal pain. This surgery usually should not be done, however, if a patient has advanced cirrhosis because of the increased risk of complications from both the surgery and the PBC. In this situation, less risky procedures can be considered or, if the gallstones are the cholesterol type, UDCA (if not already being used to treat the PBC) can be given reasonably safely to try to dissolve the gallstones.
Most often, people will contact their primary care health-care professional with questions about the color of their stool. These includes health-care professionals who care for infants and children and adults. Depending upon the cause of the stool color change, certain specialists may need to be involved. For example, for red or black stool due to bleeding, a gastroenterologist may be needed to perform endoscopy, to look for a bleeding source in the stomach or intestine. Patients with PBC are generally treated by gastroenterologists and/or hepatologists. Development of complications may require the need for other specialists. For example, an endocrinologist may be needed for the treatment of metabolic bone disease (osteoporosis). Patients who develop hepatocellular carcinoma may need the help of several specialists including an oncologist, interventional radiologist, and a liver surgeon. Patients with advanced liver disease including cirrhosis of the liver should be referred to a transplant center as they may need a liver transplant at some stage in the future.
Liver transplantation is a life-saving operation for those patients with PBC who are at risk of premature death due to liver failure or the complications of cirrhosis and portal hypertension. The Mayo Risk Score provides an accurate estimate of the future outcome (prognosis) for patients, regardless of whether they are being treated with ursodeoxycholic acid. The United Network for Organ Sharing (UNOS) permits patients with PBC to be listed for a liver transplant once their estimated survival with PBC for an additional year is 95% or less. It is recommended that physicians calculate the Mayo Risk Score at least yearly in all patients with PBC who have cirrhosis.
Most PBC candidates for transplantation have advanced cirrhosis with decompensated liver disease, which also is referred to as liver failure. Decompensated liver disease means that the patients have low levels of serum albumin and blood clotting factors made in the liver and complications of portal venous hypertension such as ascites, variceal bleeding, encephalopathy, or hypersplenism. Patients are classified as having decompensated cirrhosis whether or not the complications respond to medical therapy.
Rarely, before advanced cirrhosis develops, transplantation of the liver is warranted in a few clinically disastrous situations in PBC. Examples of such situations include recurrent fractures due to advanced osteoporosis or severe, debilitating itching unrelieved by any medical therapy, and even more rarely the hepatopulmonary syndrome (breathing difficulty in advanced cirrhosis). The regional review committees of UNOS accept applications for transplantation in these special circumstances and decide on a patient-by-patient basis if liver transplantation is indicated.
The outcome of liver transplantation in PBC is excellent. The survival of patients two or more years after transplantation is generally 80%. This impressive survival rate is greater than the survival of patients transplanted for most other types of liver diseases. The titers of AMA fall following successful liver transplantation, but they do not usually disappear. A minority of patients, however, develops recurrent PBC in the transplanted liver. Studies are being performed to see if reducing the maintenance doses of immunosuppressive drugs more slowly after transplantation can prevent recurrence of PBC. Once recurrent PBC is diagnosed, ursodeoxycholic acid therapy is started to retard progression. Patients with recurrent PBC rarely will need a second liver transplant.
The goal of ongoing and future research in PBC is to better understand the processes (mechanisms) that initiate and perpetuate the inflammation that destroys first the small caliber bile ducts and later the hepatocytes. Logically, a more complete understanding of these mechanisms will reveal new strategies for therapy, designed to block specific crucial steps in the progression of disease.
PBC is such a slowly progressive disease that it is often initially diagnosed after the development of cirrhosis. Future therapies will probably include strategies that differ for patients with early disease compared to those with advanced disease. Presumably, patients with early phases of PBC would benefit more from therapies that block immunologic mechanisms of bile duct destruction than would patients whose bile ducts have already been destroyed. Conversely, patients whose bile ducts have already been destroyed may benefit more from therapies that prevent the formation of scar tissue and the toxic consequences of cholestasis.
The key to success is support of both basic science and clinical research in PBC, which have not been adequately funded in the past. Several promising research strategies are being pursued to reveal the mechanisms involved in developing PBC. For example, studies are in progress to evaluate the genetic (hereditary) characteristics of patients with PBC who have close relatives with the disease. By studying all of these patients with PBC and comparing them with other family members without PBC, it may be possible to better understand the predispositions to this disease. In addition, a large-scale study is underway in the United States that will compare PBC patients with healthy people of the same age and gender. The points of comparison will include their life experiences, habits, diet, medical and surgical histories, childbearing history, and exposures to environmental toxins and medications. This study likewise should provide important clues regarding predispositions to PBC.
Studies also are in progress to see if PBC may be initiated (triggered) by an infection with either bacteria or viruses. For example, studies are ongoing to confirm or disprove the notion that proteins of infectious organisms stimulate AMA autoantibodies (and the autoantibodies just happen to react to antigens present in the mitochondria). Other studies are dissecting the mechanisms involved in the lymphocyte migration toward small bile ducts and the lymphocyte killing of bile duct epithelial cells. These studies involve not only patients with PBC, but also several animal models in which T-lymphocytes destroy small bile ducts in an identical manner to that seen in PBC. These studies ultimately should identify new ways to treat PBC by, for example, blocking the killing of bile ducts by T-lymphocytes.
Finally, the issue of scar tissue formation in PBC and other diseases associated with cholestasis is now being researched in the hope of finding a way to prevent the development of cirrhosis. If cirrhosis can be prevented, even if ongoing inflammation of the liver continues, many patients might not develop the complications of portal venous hypertension and the progression to liver failure.
Ispijanje kave može poboljšati ishode preživljavanja od raka debelog crijeva
Šalica za kavu na drvenom stolu. Pijanje kave, bilo redovito ili bez kofeina, može produžiti vrijeme preživljavanja kod ljudi s kolorektalnim karcinomom, sugerira nova studija JAMA Oncology. Istraživa
Ne postoji jedna 'zdrava za crijeva' prehrana:razmislite o svojoj prehrani u širem smislu umjesto da se usredotočite na hranjive tvari
Kao i kod srednjovjekovnih gradskih zidina, vaš gastrointestinalni trakt obložen je barijerom koja vas štiti od vanjskih uvreda. U bliskom kontaktu s crijevnom barijerom, vaša crijevna mikrobiota poma
5 razotkrivenih mitova o kolonoskopiji:izdanje COVID-19
Zdravlje crijeva je važno, ali neke su se dezinformacije uvukle u našu kulturu o tome što je normalno za zdravlje GI. Dakle, naši gastroenterolozi iz San Antonio Gastroenterology Associates i San Anto
