Trovanje arsenom uzrokovano je izlaganjem elementu arsenu. Arsen može biti prisutan u metalnom stanju u tri oblika (žuti, crni i sivi) i u ionskim oblicima. Arsen se smatra teškim metalom, a toksičnost arsena ima neke sličnosti s otrovanjem drugim teškim metalima. Arsen se koristi za proizvodnju sredstava za ubijanje korova i insekticida.
Znakovi i simptomi trovanja arsenom uključuju
Arsen je kemijski element sivog izgleda (atomski broj 33, simbol Kao u periodnom sustavu) koji se također naziva metaloid. Arsen može postojati u metalnom stanju u tri oblika (žuti, crni i sivi; gdje prevladava siva) i u ionskim oblicima. Arsen se smatra teškim metalom, a toksičnost arsena dijeli neke značajke s otrovanjem drugim teškim metalima. Povijesno gledano, arsen se koristio kao ljekovito sredstvo, pigment, pesticid i sredstvo s namjerom nanošenja štete (uporaba sa kriminalnom namjerom). Sve do 2003. godine, arsen (u obliku kromiranog bakrenog arsenata) se koristio u SAD-u kao tretman za sprječavanje zaraze kukcima drva korištenog u građevinarstvu. Američka agencija za zaštitu okoliša zabranila je upotrebu ovog spoja 2003. godine.
Arsen se miješa s bakrom ili olovom kako bi se ojačale legure koje sadrže te materijale. Arsen i neki od njegovih spojeva reagiraju s proteinima, uglavnom tiolnim dijelovima, i odvajaju proces oksidativne fosforilacije, čime se inaktivira većina staničnih funkcija. Posljedično, arsen i neke od tvari s kojima se kombinira smrtonosni su otrovi za većinu bioloških sustava, osim za nekoliko vrsta bakterija. Arsen se koristi u proizvodnji insekticida i sredstava za ubijanje korova. Arsen se također smatra kancerogenim, što znači da može uzrokovati rak.
Arsen se može naći kao zagađivač u hrani i izvorima vode. Školjke i drugi plodovi mora, kao i voće, povrće i riža; su namirnice koje su najčešće kontaminirane. Trovanje arsenom obično se javlja kao posljedica industrijske izloženosti, kontaminiranog vina ili ilegalno destiliranih žestokih pića, ili u slučajevima zle namjere.
Anorganski arsen je metalni ili metaloidni element koji tvori niz otrovnih spojeva. U industriji se može naći u plinovitom obliku koji se naziva plin arsin koji je vrlo otrovan kada se udiše. Anorganski arsen se u prirodi nalazi na niskim razinama, uglavnom spojen s kisikom, klorom i sumporom. Oni se nazivaju anorganski spojevi arsena. Anorganski spojevi arsena mnogo su otrovniji za većinu bioloških sustava (životinje, biljke, ljude) od organskog arsena (vidi dolje). Anorganski arsen se u prirodi nalazi u tlu, nalazištima rude bakra i olova te vodi, ali obično u niskim koncentracijama. Međutim, može postati koncentriraniji kada ga industrijski procesi koriste za proizvodnju sredstava za zaštitu drva, metalnih spojeva ili organskih spojeva koji sadrže arsen kao što su insekticidi, sredstva za ubijanje korova i drugi spojevi. Ako se takvi spojevi spale, anorganski arsen se može ispustiti u zrak i kasnije se taložiti na tlu ili u vodi te ili ostati u anorganskom obliku ili se kombinirati s organskim materijalom.
Organski arsen je svaki spoj koji je napravljen od kemijske kombinacije elementa arsena s bilo kojim organskim spojem (spojevi koji sadrže veliku količinu ugljika). Oni se često nazivaju arsenički organski spojevi. Organski arsen je najčešće komponenta koja se koristi u proizvodnji insekticida i sredstava za ubijanje korova i drugih spojeva. Organski arsen obično nije otrovan za ljude, ali može biti otrovan za ljude u visokim koncentracijama. Općenito, organski arsen je obično daleko manje otrovan od anorganskog arsena.
Ljudi mogu biti izloženi arsenu udisanjem, konzumiranjem kontaminirane hrane, vode ili pića ili kontaktom s kožom. Obično smo izloženi količinama arsena u tragovima u zraku i vodi te u hrani. Ljudi mogu biti izloženi višim razinama ako žive u blizini industrijskih područja koja su trenutno ili ranije sadržavala spojeve arsena. Područja s poznatim visokim koncentracijama arsena u vodi za piće također su povezana s većom izloženošću.
Akutni ili neposredni simptomi toksične razine izloženosti arsenu mogu uključivati sljedeće:
Dugotrajna izloženost arsenu nižim od toksičnih može dovesti do promjena na koži (potamnjenje ili promjena boje, crvenilo, oteklina i hiperkeratoza (izbočine na koži koje podsjećaju na kurje oči ili bradavice). Bjelkaste linije (Meesove linije) mogu se pojaviti na noktima. Oba senzorna i mogu se razviti defekti motoričkih živaca. Dodatno, može biti zahvaćena funkcija jetre i bubrega.
Dugoročna izloženost arsenu također je povezana s razvojem određenih karcinoma, a arsen je klasificiran kao kancerogen od strane Agencije za zaštitu okoliša (EPA). Istraživanja ljudi u dijelovima jugoistočne Azije i Južne Amerike gdje je u pitkoj vodi bila visoka razina arsena izvijestila su o povećanom riziku od razvoja raka mokraćnog mjehura, bubrega, pluća i kože. Organski spojevi arsena nisu tako toksični kao anorganski spojevi i ne vjeruje se da su povezani s rakom.
Povijest bolesnika vrlo je važna jer su izloženosti najčešće posljedica industrijskih nesreća, tako da drugi ljudi (suradnici, spasilačko osoblje) mogu biti izloženi i ne shvaćaju da također mogu imati određeni rizik. Ljudi izloženi toksičnim razinama arsena mogu imati dah i urin koji miriše na češnjak kao trag za dijagnozu. Većina liječnika koji sumnjaju na trovanje arsenom (ili drugim metalima ili metaloidima) zahtijevat će laboratorijske studije kao što su broj krvnih stanica i elektroliti u serumu kao što su kalcij i magnezij; ako postoje dokazi o hemolizi (razaranju krvnih stanica), vrši se vrsta i probir za moguću transfuziju krvi.
Dostupni su brzi "spot" testovi urina za dijagnosticiranje povišenih razina arsena, ali oni obično ne razlikuju organski i anorganski arsen. Krv i urin pacijenta bit će poslani na analizu na arsen; rezultat> 50 mikrograma/L smatra se povišenim, ali akutna toksičnost može rezultirati razinama 5 do 100 puta ili više od onih koje se smatraju "povišenim". Specijacijski test (određuje razine anorganskog naspram organskog arsena) je potreban u svim slučajevima u kojima je povećan ukupni arsen u mokraći budući da je anorganski arsen toliko otrovan. Elektrokardiogrami (EKG, EKG) i testovi živčane provodljivosti često se rade u bilo kojoj vrsti sumnjive izloženosti arsenu. Također se mogu napraviti testovi na druge toksine ili toksična predoziranja (na primjer, gutanje Tylenola).
Akutna toksična izloženost anorganskom arsenu i izlaganje plinu arsina može brzo rezultirati smrću, a postoji samo nekoliko načina da se spasi život pacijenta. Hemodijaliza može ukloniti arsen iz krvotoka, ali samo prije nego što se veže za tkiva, tako da postoji samo kratak vremenski okvir da ovaj tretman djeluje. Slično, arsin se veže i uzrokuje brzo uništavanje crvenih krvnih stanica, tako da transfuzije krvi i transfuzije mogu pomoći pacijentu. Osim toga, ako je arsen progutan, može se pokušati ispiranje želuca ili crijeva, ali nema dobrih podataka koji bi ukazivali da će to biti uspješno. Preporuča se što prije konzultacija s nefrologom i toksikologom; možda će trebati pozvati druge konzultante (hematologa, psihijatra ili druge).
Kelacijska terapija (uporaba lijekova koji selektivno vežu i učinkovito inaktiviraju tvari) obično se započinje brzo putem intravenske linije. Lijek i vezani arsen se zatim izlučuju urinom. Lijek izbora za kelaciju je Dimercaprol (također nazvan BAL u ulju); Succimer (DMSA) također se uspješno koristi, a Dimerval (DMPS) također može djelovati kao kelator, ali nije lako dostupan u SAD-u.
Ako pacijent preživi akutnu toksičnu izloženost, većina će razviti određeni stupanj oštećenja živaca perifernih živaca (senzorni i motorički poremećaji); mnogi preživjeli mogu imati probleme sa srcem, jetrom, bubrezima i kožom; prognoza je pravedna do loša. Kronično trovanje i izloženost organskom arsenu imaju bolje ishode s manje i manje ozbiljnih problema.
Ljudi mogu biti izloženi kroz rad u ljevaonici metala, rudarstvu, proizvodnji stakla, industriji poluvodiča, u kriminalnim pokušajima ubojstava trovanjem, pokušajima samoubojstva i kao sredstvo za biološko ratovanje.
Nedavni primjeri zabrinutosti oko arsena pojavili su se zbog njegove prisutnosti u soku od jabuke. U većini studija, različiti izvori soka od jabuke koje su testirali državni i potrošački laboratoriji otkrili su da većina (preko 95% ispitanih) sadrži vrlo malu količinu arsena (manje od 10 dijelova na milijardu) i da je sigurna za piće (za razliku od TV emisija koja je podigla uzbunu zbog konzumiranja soka od jabuke). Međutim, FDA je kvalificirala svoje nalaze navodeći u srpnju 2013. da će se primjenjivati novi standardi i bilo koji sok koji sadrži 10 ili više dijelova na milijardu (ista razina postavljena za sigurnu podzemnu vodu) neće biti dopuštena za prodaju u SAD-u. To je niže od prethodne odobrene razine od manje od 23 dijela na milijardu odobrene 2008. Ipak, druge skupine predlažu da se FDA odobri samo za sok koji sadrži manje od 3 dijela na milijardu.
Dva druga izvora arsena, koji posebno zabrinjavaju djecu, je arsen u podzemnim vodama, a potom i u riži koja se uzgaja u takvim podzemnim vodama. Riža je uobičajena hrana za djecu, ali do danas ne postoje propisi o razinama arsena koje se smatraju sigurnima za konzumaciju. FDA i EPA trenutno prikupljaju podatke kako bi dali preporuku o sigurnim razinama, ali mnoge grupe tjeraju FDA da djeluje uskoro. Grupe tvrde da su neki privatni laboratoriji otkrili da jedna porcija komercijalno dostupne riže za odrasle može dati oko 1,5 puta veću količinu dopuštene količine arsena u jednoj litri vode (ispod 10 dijelova na milijardu), tako da treba poduzeti mjere za dopuštene razine arsena brzo. U 2013. CDC preporučuje samo oko 2 šalice kuhane riže po pojedincu (odraslom) tjedno.
Klikom na "Pošalji" prihvaćam MedicineNet Uvjete i odredbe i Politiku privatnosti. Također se slažem s primanjem e-poruka od MedicineNeta i razumijem da se mogu odbiti od pretplate na MedicineNet u bilo kojem trenutku.